Pričam tako neki dan s jednom mladom ženom o tome kako žensko druženje i ideja ženske razmjene i podrške u Krugu danas postaje zanimljiva sve većem broju žena. I kako potreba za takvim oblicima rada definitivno postoji... pa ipak, još uvijek kao da je velikom broju žena taj koncept stran, nepoznat, dalek možda čak i čudan. Jer, da, mnoge s puno ljubavi i žara prihvaćaju i podržavaju ovaj program kao ideju. S druge strane, rijetke su one koje uistinu dođu.
Možda se neke još uvijek pribojavaju, možda se ne usuđuju, možda im pomisao na zaustavljanje i mirovanje i potragu za nutrinom ili pomisao na susret sa sobom u tišini nije privlačna? Ili ih jednostavno ne zanima? ... lamentiram ja.
Ne, kaže mi moja sugovornica, nije stvar u tome, ženama je to jako zanimljivo.. ali, znaš u čemu ti je štos? Reci ? Pogledam je značajno, s velikim zanimanjem.
Ja ti se već dugo spremam doći u tvoju Kolibu. Već neko vrijeme s frendicama o tome pričam, uvijek to spominjemo i dogovaramo se... ali problem je u tome što ti mi žene danas nemamo vremena! Život je postao takva prenapeta jurnjava i prerastrgane smo u rasporedima, i vozimo kao u ludilu bez prestanka: posao, vrtići, škole, slobodne aktivnosti, posao, kućni poslovi, ......... nema kraja njezinoj uzrujanosti, vidim i osjećam koliko je van sebe od osjećaja nemoći da bilo šta promijeni.
Znam, naravno da znam da je to problem. Kažem s razumijevanjem i čuđenjem u isti čas. Pa da, to jest problem današnjice. Upravo to je jedan od razloga zbog kojih sam i pokrenula program Koliba za žene. Zbog toga i jest važno podsjetiti žene današnjice da postoji vrijeme i mjesto u kojem si same moraju stvoriti priliku za mirovanje, zaustavljanje i rasterećivanje od svega što čini vanjski svijet i svakodnevni život. Ako ne vođeno i organizirano uz podršku energije grupe, onda svakako unutar svojeg vlastitog doma i to barem minimalnim reorganiziranjem i dogovorom unutar obitelji.
Da, ali jednostavno nema se vremena... i koliko god se dogovarale i pokušavale si osloboditi prostor, jednostavno ne uspijevamo... uvijek se u zadnji čas nekoj od nas razboli dijete, ili joj otkaže bejbisiting, ili iskrsne hitan posao, ili uvijek nešto...
Možda se neke još uvijek pribojavaju, možda se ne usuđuju, možda im pomisao na zaustavljanje i mirovanje i potragu za nutrinom ili pomisao na susret sa sobom u tišini nije privlačna? Ili ih jednostavno ne zanima? ... lamentiram ja.
Ne, kaže mi moja sugovornica, nije stvar u tome, ženama je to jako zanimljivo.. ali, znaš u čemu ti je štos? Reci ? Pogledam je značajno, s velikim zanimanjem.
Ja ti se već dugo spremam doći u tvoju Kolibu. Već neko vrijeme s frendicama o tome pričam, uvijek to spominjemo i dogovaramo se... ali problem je u tome što ti mi žene danas nemamo vremena! Život je postao takva prenapeta jurnjava i prerastrgane smo u rasporedima, i vozimo kao u ludilu bez prestanka: posao, vrtići, škole, slobodne aktivnosti, posao, kućni poslovi, ......... nema kraja njezinoj uzrujanosti, vidim i osjećam koliko je van sebe od osjećaja nemoći da bilo šta promijeni.
Znam, naravno da znam da je to problem. Kažem s razumijevanjem i čuđenjem u isti čas. Pa da, to jest problem današnjice. Upravo to je jedan od razloga zbog kojih sam i pokrenula program Koliba za žene. Zbog toga i jest važno podsjetiti žene današnjice da postoji vrijeme i mjesto u kojem si same moraju stvoriti priliku za mirovanje, zaustavljanje i rasterećivanje od svega što čini vanjski svijet i svakodnevni život. Ako ne vođeno i organizirano uz podršku energije grupe, onda svakako unutar svojeg vlastitog doma i to barem minimalnim reorganiziranjem i dogovorom unutar obitelji.
Da, ali jednostavno nema se vremena... i koliko god se dogovarale i pokušavale si osloboditi prostor, jednostavno ne uspijevamo... uvijek se u zadnji čas nekoj od nas razboli dijete, ili joj otkaže bejbisiting, ili iskrsne hitan posao, ili uvijek nešto...
Dok ju slušam, dobro ju naravno razumijem, a opet krene me hvatati tuga...
Živimo u konstantnom stresu koji nas ruši i guši i kad se jednom upletemo u tu žestoku i bespoštednu jurnjavu uspijemo uvjeriti same sebe da to jednostavno tako mora i ne može drugačije... I ne činimo ništa da taj suludi tempo izmijenimo na vrijeme.
Možda nije na odmet ovdje sada spomenuti kako je moja sugovornica svega nekoliko dana prije ovog razgovora završila na hitnoj zbog kolapsa koji je doživjela usred dana na radnome mjestu :(
Ali vidim, morat ću nešto učiniti, ovako više ne može. Osjećam da više ne dišem normalno, ne uspijevam udahnuti kako treba, srce mi lupa, ne stignem niti obraditi sve informacije koje mi ulaze u sistem, a kamoli ih provariti i svjesno odreagirati u pravom trenutku. Samo primam i puštam i dozvoljavam da se sve nagomilava u meni jer nemam snage ni vremena praviti selekciju... Ali to nije dobro, znam. Jer onda kad ventili popuste i reakcija provali iz mene, onda stradavaju nedužni ...
Za početak, kažem joj ja, ako trenutno ne vidiš načina za bilo kakve značajne izmjene u tvojem dnevnom ritmu, uzmi si kao pravilo: svako jutro nakon ustajanja nekoliko minuta duuubokog, snažnog disanja - otvaranje/istezanje grudnog koša uz udah, zatim opuštanje uz izdah... a uvečer kad legneš, položi ruke na trbuh, na područje maternice i samo miruj i diši...
Zaista, to je svega nekoliko minuta dnevno. I vjeruj mi, donosi bitnu promjenu.