Umjesto PMS-om puno više volim te dane u mjesecu nazivati fazom Čarobnice. O Čarobnici razmišljati, kroz nju osjećati, doživljavati sebe i vanjski svijet.
U mojim godinama, a imam ih 46, čini mi se da je Čarobnica ionako sve prisutnija, ne samo u dane prije menstruacije, nego i inače. Nekako smo se združile i dobro nam je skupa. Ona je ona dubina u meni koja zna. Pa mi ponekad prišapne nijanse koje umu pa ni srcu nisu uvijek na prvu vidljive. Nekad me iznenadi, ošine svojim munjevitim, britkim, ponekad i nemilosrdnim uvidima. Jer nije uvijek lako ni jednostavno (u)vidjeti one sjenovite, nekad vrlo vješto prikrivene nijanse svoje osobnosti, ili recimo mnogostruke nijanse komunikacije u nekom odnosu koji mi je važan.
Ipak, možda baš zato što sam je, a ima tome već neko vrijeme, počela osluškivati, zapažati i puštati ju da bude i da mi priča, moje su se "predmenstrualne tegobe" odavno prestale ispoljavati u obliku glavobolja i (pred)menstrualnih grčeva, bolova i drugih smetnji na fizičkoj razini. Kad bolje razmislim, čak i onaj psiho-emotivni aspekt, oni nekad vrlo turbulentni nemiri koji su redovito iz mjeseca u mjesec znali isplivati i tako jasno obilježiti dane prije menge, sada kao da su drugačiji, mirniji, stabilniji.
Javi se još uvijek onaj karakterističan nemir po kojem znam... aha, evo je, tu je... Ali sada puno rijeđe dozvolim da nekontrolirano i bolno eskalira... jer naučila sam, šta god se izvana pojavilo kao okidač, pravi uzrok je u meni, i uvijek samo u meni. I zato nema toga šta bi netko izvana mogao učiniti da bih se ja u trenutku svojeg nemira osjećala bolje.
I naučila sam, nema smisla očekivati da će itko razumijeti prirodu nemira koji osjećam, da će težina ili dubina ili intenzitet tog nečeg što se javi biti manji ako silnu energiju uložim u nastojanje da objasnim, da budem shvaćena, da me ljudi oko mene razumiju. A, a. Neće razumjeti. Jer to ionako nema veze s objašnjavanjem nego sa čistim iskustvom. Objašnjavanje samo po sebi će me dodatno iscrpiti, a silnu energiju koja se zapravo krije iza snažnog titraja predmenstrualnog nemira uludo ću nepotrebno i nepovratno rasipati...
A mogla bih je recimo prigrliti sebično samo za sebe. Pa ju ciljano ugraditi u onu novu ideju koja sramežljivo tinja i čeka svoj red... u neponovljivi okus novog kolača ili fini ručni rad, u stari komad namještaja koji ću renovirati ili cvijet koji ću presaditi. Ili u dobro, staro, i tako ljekovito, brisanje prašine i raščiščavanje onog kutka u stanu koji već danima vapi da dođe do zraka.
Možda bih mogla napisati pjesmu ili priču. Zapjevati najglasnije na svijetu, zaplesati solo pred ogledalom ili uživati sama sa sobom u svome tijelu.
Jer Ona, Čarobnica, voli pokret i akciju, kreaciju u svakom obliku i svim našim ovozemaljskim zadacima.
A onda će zasigurno doći dan kada će se umiriti sav pokret i kada ću poželjeti samo položiti dlanove na trbuh pa se sa zahvalnošću i udivljenjem obratiti svojoj unutarnjoj Čarobnici... Zamoliti je da me dalje prati, da me u trenucima kad se čini da se svijet raspada ili da nema izlaza, mudro i vješto povede do riješenja. Da se onda u mirovanju, zajedno još jednom poklonimo menstruirajućoj kojoj sada ustupamo mjesto. Samo čekanjem, bivanjem i poštivanjem svijeta i poretka takav kakav jest.
U mojim godinama, a imam ih 46, čini mi se da je Čarobnica ionako sve prisutnija, ne samo u dane prije menstruacije, nego i inače. Nekako smo se združile i dobro nam je skupa. Ona je ona dubina u meni koja zna. Pa mi ponekad prišapne nijanse koje umu pa ni srcu nisu uvijek na prvu vidljive. Nekad me iznenadi, ošine svojim munjevitim, britkim, ponekad i nemilosrdnim uvidima. Jer nije uvijek lako ni jednostavno (u)vidjeti one sjenovite, nekad vrlo vješto prikrivene nijanse svoje osobnosti, ili recimo mnogostruke nijanse komunikacije u nekom odnosu koji mi je važan.
Ipak, možda baš zato što sam je, a ima tome već neko vrijeme, počela osluškivati, zapažati i puštati ju da bude i da mi priča, moje su se "predmenstrualne tegobe" odavno prestale ispoljavati u obliku glavobolja i (pred)menstrualnih grčeva, bolova i drugih smetnji na fizičkoj razini. Kad bolje razmislim, čak i onaj psiho-emotivni aspekt, oni nekad vrlo turbulentni nemiri koji su redovito iz mjeseca u mjesec znali isplivati i tako jasno obilježiti dane prije menge, sada kao da su drugačiji, mirniji, stabilniji.
Javi se još uvijek onaj karakterističan nemir po kojem znam... aha, evo je, tu je... Ali sada puno rijeđe dozvolim da nekontrolirano i bolno eskalira... jer naučila sam, šta god se izvana pojavilo kao okidač, pravi uzrok je u meni, i uvijek samo u meni. I zato nema toga šta bi netko izvana mogao učiniti da bih se ja u trenutku svojeg nemira osjećala bolje.
I naučila sam, nema smisla očekivati da će itko razumijeti prirodu nemira koji osjećam, da će težina ili dubina ili intenzitet tog nečeg što se javi biti manji ako silnu energiju uložim u nastojanje da objasnim, da budem shvaćena, da me ljudi oko mene razumiju. A, a. Neće razumjeti. Jer to ionako nema veze s objašnjavanjem nego sa čistim iskustvom. Objašnjavanje samo po sebi će me dodatno iscrpiti, a silnu energiju koja se zapravo krije iza snažnog titraja predmenstrualnog nemira uludo ću nepotrebno i nepovratno rasipati...
A mogla bih je recimo prigrliti sebično samo za sebe. Pa ju ciljano ugraditi u onu novu ideju koja sramežljivo tinja i čeka svoj red... u neponovljivi okus novog kolača ili fini ručni rad, u stari komad namještaja koji ću renovirati ili cvijet koji ću presaditi. Ili u dobro, staro, i tako ljekovito, brisanje prašine i raščiščavanje onog kutka u stanu koji već danima vapi da dođe do zraka.
Možda bih mogla napisati pjesmu ili priču. Zapjevati najglasnije na svijetu, zaplesati solo pred ogledalom ili uživati sama sa sobom u svome tijelu.
Jer Ona, Čarobnica, voli pokret i akciju, kreaciju u svakom obliku i svim našim ovozemaljskim zadacima.
A onda će zasigurno doći dan kada će se umiriti sav pokret i kada ću poželjeti samo položiti dlanove na trbuh pa se sa zahvalnošću i udivljenjem obratiti svojoj unutarnjoj Čarobnici... Zamoliti je da me dalje prati, da me u trenucima kad se čini da se svijet raspada ili da nema izlaza, mudro i vješto povede do riješenja. Da se onda u mirovanju, zajedno još jednom poklonimo menstruirajućoj kojoj sada ustupamo mjesto. Samo čekanjem, bivanjem i poštivanjem svijeta i poretka takav kakav jest.